Mjesecima nakon operacije, kada je faza primarnog oporavka već odavno završila, mnoge žene primijete neobičnu promjenu. Dojka koja je s vremenom postala mekana i prirodno opuštena, odjednom djeluje tvrđe na dodir, više je podignuta ili čak lagano promijenjenog oblika u odnosu na drugu. U tom trenutku u glavi se pale svi arhivi internetskih foruma i u kupaonici počinje tiha panika. Mnoge žene tada prvi put u čuju za pojam kapsularna kontraktura, automatski pretpostavljajući najgori scenarij – da je sam implantat uništen, probušen ili da je operacija trajno propala. U većini slučajeva problem nije u samom implantatu, već u načinu na koji tkivo koje ga okružuje reagira na njegovu prisutnost.
Tijelo štiti implantat, ali ponekad pretjera
Kako bi se uopće razumjelo zašto implantat s vremenom može postati tvrd, važno je znati što je zapravo tkivo koje ga okružuje. Stvaranje ožiljkaste kapsule oko implantata nije znak da nešto nije u redu, niti je riječ o komplikaciji. To je prirodan, biološki i neizbježan dio procesa cijeljenja svakog organizma. Budući da je implantat za tijelo strano tijelo, imunološki sustav reagira prirodnim obrambenim mehanizmom – izolacijom umetka od ostatka tkiva. Oko implantata se stvara tanka, elastična i mekana opna od vezivnog tkiva koja zapravo fiksira implantat i štiti okolne strukture. Kod većine žena ta membrana ostaje trajno tanka, rastezljiva i potpuno neprimjetna pod prstima.
Kada normalno cijeljenje preraste u problem
Stvarni problem nastaje u trenutku kada ta inače elastična i mekana opna izgubi svoju fleksibilnost te se počne nepredvidljivo skupljati. Riječ je o procesu u kojem fibroza tkiva uzrokuje da ovojnica s vremenom postaje sve deblja, kruća i uža. Kako se ta ožiljkasta struktura steže, implantat se nalazi pod sve većim mehaničkim pritiskom, što se na površini tkiva manifestira progresivnom tvrdoćom. Ako se taj proces nastavi, stalni pritisak s vremenom počinje mijenjati i sam oblik dojke, potiskujući implantat prema gore ili ga deformirajući u neprirodno okrugli oblik.
Zašto se kapsula počinje stezati?
Jedna od najprihvaćenijih teorija uključuje stvaranje bakterijskog biofilma – mikroskopske količine uobičajenih bakterija s površine kože koje tijekom operacije mogu dospjeti u džep implantata. One ne uzrokuju klasičnu, tešku infekciju, ali njihova prisutnost stalno iritira imunološki sustav i drži tkivo u stanju kronične, blage upale koja potiče zgušnjavanje kapsule. Upravo zbog toga u suvremenoj kirurgiji sve veći broj liječnika koristi posebne sterilne lijevke za beskontaktno umetanje implantata (tzv. no-touch tehnika), čime se izbjegava kontakt implantata s kožom i minimizira rizik od unosa bakterija. Iako je ova tehnika osmišljena upravo s ciljem sprječavanja kontaminacije, ona ne može u potpunosti eliminirati rizik od kontrakture, budući da na njezinu pojavu utječu i drugi neovisni faktori. Formiranju prekomjernog ožiljka pridonose i pojava hematoma nakon operacije, pušenje koje drastično smanjuje dotok kisika u tkivo, kao i zračenje u regiji prsnog koša.
Tvrdoća ne znači uvijek komplikaciju
Tvrdoća u prvim tjednima nakon operacije puno je češće posljedica normalnog procesa cijeljenja nego kapsularne kontrakture. U ranoj fazi nakon povećanja grudi, tkivo je prirodno napeto, natečeno i traumatizirano. Implantati u prvim tjednima često stoje neprirodno visoko, a ako su postavljeni ispod mišića, taj isti mišić proživljava ozbiljan spazam i drži cijelu regiju krutom. Potrebno je vrijeme, ponekad i do nekoliko mjeseci, da veliki prsni mišić popusti, oteklina splasne, a dojka dobije svoju konačnu mekoću. Kontraktura je proces koji se u pravilu razvija znatno kasnije, mjesecima ili čak godinama nakon zahvata.
Kako liječnici procjenjuju težinu kontrakture?
U estetskoj medicini postojanje i težina ovog stanja ne procjenjuju se od oka, već prema službenoj Bakerovoj klasifikaciji koja jasno definira napredak kontrakture:
- Stupanj I: Idealno stanje. Dojka je potpuno meka, fleksibilna i prirodna na dodir. Izgleda točno onako kako je planirano, a unutarnja kapsula je toliko tanka da se uopće ne može primijetiti.
- Stupanj II: Blaga promjena. Dojka je pod prstima nešto tvrđa nego što je bila u početku, no vizualno nema nikakvih odstupanja – oblik, položaj i izgled dojke i dalje su potpuno uredni.
- Stupanj III: Vidljiva deformacija. Tkivo je izrazito tvrdo na dodir, a promjena se sada jasno vidi i u ogledalu. Dojka mijenja oblik, djeluje neprirodno okruglo ili se podiže u višu ravninu.
- Stupanj IV: Teški oblik. Uz izraženu tvrdoću i vidljivu estetsku deformaciju, javlja se i fizička bol. Dojka je osjetljiva, stalno ili povremeno boli, a prisutan je i neugodan osjećaj zatezanja pri pokretima.
Prema dostupnim istraživanjima, kapsularna kontraktura smatra se jednom od najčešćih dugoročnih komplikacija povećanja grudi implantatima, iako se učestalost značajno razlikuje ovisno o vrsti implantata, kirurškoj tehnici i duljini praćenja pacijentica.
Mora li se svaka kontraktura operirati?
Kratak odgovor je – ne. Operacijska dvorana nije jedini i trenutačni izlaz za svaki stupanj tvrdoće. Pristup liječenju u potpunosti ovisi o Bakerovom stupnju i brzini napredovanja procesa. Kod blažih oblika, poput drugog stupnja, prva linija obrane najčešće je konzervativna. Ona uključuje redovito praćenje od strane kirurga, ultrazvučne kontrole i praćenje dinamike tkiva, jer se kod mnogih žena stanje stabilizira i nikada ne napreduje do vizualne deformacije. U nekim slučajevima, liječnici u ranoj fazi preporučuju ciljanu masažu implantata ili uvođenje određenih protuupalnih lijekova koji mogu ublažiti reakciju ožiljka i pokušati omekšati tkivo bez kirurškog reza.
Međutim, teži stupnjevi koji narušavaju estetiku ili uzrokuju fizičku nelagodu i bol zahtijevaju revizijsku operaciju. Ovisno o stanju tkiva, kirurg primjenjuje jednu od dvije tehnike. Prva je kapsulotomija, zahvat u kojem se zadebljana kapsula kirurški zasijeca kako bi se oslobodio pritisak i implantatu vratio prirodan prostor. Druga, znatno češća metoda je kapsulektomija – potpuno uklanjanje ožiljkaste ovojnice zajedno s implantatom. Tijekom tog zahvata, kirurg čisti cijeli džep i najčešće postavlja novi implantat, često birajući drugačiju teksturu površine ili mijenjajući ravninu u kojoj implantat stoji, primjerice prebacivanjem iznad ili ispod mišića.
Važno je zadržati realnu perspektivu i znati da se kontraktura, nažalost, može vratiti. Budući da je njezina pojava usko povezana s individualnim odgovorom organizma na strano tijelo, rizik od ponovnog zgušnjavanja ožiljka postoji čak i nakon potpune zamjene implantata i čišćenja tkiva. Iako suvremene kirurške tehnike i napredni materijali nastoje smanjiti rizik na minimum, kapsularna kontraktura i dalje ostaje jedna od komplikacija koja se može razviti čak i kada je operacija izvedena potpuno uredno.
Prvi znakovi koje žene najčešće primijete
Budući da se kapsularna kontraktura razvija polako, rano prepoznavanje suptilnih promjena može igrati ključnu ulogu. Proces rijetko započinje preko noći. Umjesto toga, tijelo šalje rane signale da se tkivo oko implantata počinje stezati, puno prije nego što se pojave tvrdoća ili bol. Jedan od prvih pokazatelja je blago bježanje implantata prema gore. Ako jedna dojka s vremenom počne stajati malo više od druge ili izgubi onaj prirodni, opušteni pad na dnu, to je jasan znak da se unutrašnja opna polako skuplja. Drugi vrlo čest znak primjećuje se u ležećem položaju. Kada žena legne na leđa, prirodno je da se mekani implantati lagano razliju prema van, odnosno prema pazuhu. Ako jedan implantat pritom ostane potpuno krut, nepomičan i uspravan poput loptice, to ukazuje na početak kontrakture.Također, rani signal je i osjećaj zatezanja ili “stranog tijela” pri nekim uobičajenim pokretima ruku, u dojci koja je prethodno mjesecima bila potpuno mekana i neprimjetna. Prva reakcija na ove promjene ne treba biti panika, već običan odlazak na ultrazvuk, jer se u tim najranijim fazama problem puno lakše rješava.